Hiroshi je godinama vježbao predano. Svako jutro sjedio je u Gasshō meditaciji, zatim sebi davao tretman, a na kraju sve zapisivao u bilježnicu: koliko je dugo sjedio, što je osjetio, kakav mu je bio dan.
Kad bi dan bio dobar, rekao bi: „Praksa djeluje.“ Kad bi bio loš: „Praksa ne djeluje. Ili ja ne vježbam dovoljno.“
Tako je praksa, a da to nije ni primijetio, postala vaga. Svako jutro stajao je na nju i čekao presudu. Bilježnica je bila sve deblja, a on sve umorniji. Jednog jutra nije sjeo. Ni sljedećeg. Nakon tjedan dana nije više bilo ni volje ni elana, samo tiha krivnja svaki put kad bi prošao pokraj jastuka za meditaciju.
Otišao je svom učitelju i sve mu ispričao. Učitelj ga je saslušao, ništa nije rekao, zatim je izašao u vrt i vratio se s jednim cvijetom.
„Stavi ga u vazu“, rekao je.
Hiroshi je uzeo vazu, ulio vodu i stavio cvijet.
„Je li to bila dobra ili loša praksa?“ upitao je učitelj.
Hiroshi se zbunio. „Samo sam stavio cvijet.“
„Upravo tako. Cvijet te nije pitao kako ti je danas. Nije ti trebao dati dokaz da je vrijedilo.“ Učitelj je zastao. „Praksa nije vaga na kojoj mjeriš je li ti dobro. Praksa je podsjetnik da se možeš pomaknuti. Da još uvijek možeš ispružiti ruku. Kad od nje tražiš da ti dokaže dobar dan, okrivit ćeš je za svaki loš.“
Kod kuće Hiroshi nije otvorio bilježnicu. Ujutro je stavio jedan cvijet u vazu. Sljedećeg jutra polako je popio čašu vode. Onda je prebrisao prašinu s police. Na putu do automobila hodao je bez žurbe. Prije ulaska u stan zastao je i pogledao krošnju preko puta, kako se njiše.
Nijedan od tih trenutaka nije bio dovoljno velik da bi ga zapisao. Ali nijedan nije ni propao.
Dani nisu postali bolji ni gori. Postali su njegovi. Hiroshi je u njima bio prisutan.
Nakon nekoliko tjedana jednog je jutra sjeo na jastuk. Nitko ga nije tjerao, i nije to bio dokaz ničega. Jednostavno, ruka se već naviknula pružiti se.
Kad bi ga kasnije netko upitao koliko dugo vježba, odgovarao je:
„Od jutros.“
