Kada se rodite u izobilju, teško je i zamisliti neimaštinu.
Danijel Salijević
Dugo godina već radim kao učitelj i kroz svoj rad danas mogu reći da postoji i veliki broj ljudi koji su prošli moje tečajeve i još veći broj onih koji me prate putem društvenih mreža.
I ne, ne hvalim se, nego kroz ovaj uvod želim vam dočarati da se ovaj cijeli tekst ne bazira na opažanju od samo nekoliko pojavljivanja, već je danas postala jedna vrsta pojavnosti koja dan danas meni nema logike i smisla.
Radi se naime o tome da kroz svoj rad, podučavam reiki, meditaciju i od nedavno i jogu, na vrlo specifičan način koji uključuje predavanja, radionice, tečajeve, ali i veliki broj besplatnih lekcija kroz moje društvene mreže i kanale.
I razumijem da ako odete na YouTube i pronađete sadržaj koji vas zanima da ćete ga odgledati i po svom osjećaju implementirati u svoj rad, no ne razumijem kada moji vlastiti učenici ne iskoriste prilike i mogućnosti da uče, da se zajedno međusobno druže i komuniciraju.
Danas nam društvene mreže omogućuju brži, lakši i jeftiniji kontakt. Da se razumijemo, nikada neće zamijeniti rad uživo i energiju koja nastaje radom uživo, ali vam omogućuju da radite konstantno -neopterećeni lokacijom i vremenom. To vam daje još više prilika da učite- naravno ako vam vaš učitelj pruža ovakve mogućnosti.
U jednom mojem nedavnom razgovoru s jednim mojim cijenjenim kolegom, Sensei Luka Merlin, iz Zagreba, reiki majstorom učiteljem, koji također uživa izvrsnu reputaciju zarađenu zalaganjem, znanjem i uloženom osobnom energijom, shvatio sam da i on sam ima problema s ostvarivanjem komunikacije sa svojim učenicima.
I kroz grupe koje je i on stvorio za svoje učenike na Viberu i Facebooku i kroz smjelost da se uključe u njegove radijske emisije.
A i kod mene je jako slična situacija.
I ne mogu ne zapitati se. Ili naši učenici imaju sve potrebno znanje koje trebaju na dlanu (što je onda super) bilo kroz odrađeni tečaj ili naše objave i emisije, ili jednostavno postoji problem u komunikaciji.
A kada je problem u komunikaciji, tada je problem i u odnosima.
Pa si postavljam pitanje. Jesmo li možda u sličnoj situaciji kao što je bio naš učitelj Usui? Kada danas dajemo znanje, a da nismo osobno traženi? Baš kao kada je sensei Usui iscjeljivao prosjake. No kako da budemo zatraženi ako nam se učenici iz nekog nama nepoznatog razloga ustručavaju pitati?
Jesmo li prestrogi – moje je sljedeće pitanje. I samo ovo pitanje mi je nelogično smiješno. Znam da nismo nedostupni. Postoje kanali, prilike, načini za dostupnost.
U čemu je onda problem? U našim očekivanjima?
Vrlo vjerojatno. Jer u ovom trenutku ne vidim drugi mogući razlog zbog čega se netko ustručava postaviti pitanje o nečemu što bi moglo promijeniti tijek situacije, stanja, života. Ili je nama normalno pitati pa to očekujemo ili je doista problem u nekome meni nelogičnom ustručavanju i strahu.
Sjetite se da učitelj ne procjenjuje učenika kroz samo pitanje učenika, nego kroz način na koji se pita. Kroz energiju koju nastaje kod samog pitanja.
Ja nakon dugo godina sada primjećujem da se moji učenici malo pomalo opuštaju i konačno osvane neko pitanje kroz komentare. No ne mogu naglasiti ( i ponovno) koliko je važno da pitate. To čini odgovore u energiji koja je usmjerena prema vama.
Sve naše grupe, emisije, webinari, seminari, radionice uživo, ne služe svrsi stjecanje dobiti, već stvaranju prilike da vi imate uvjete učenja koji su dostojni čovjeka.
Moj put je bio drugačiji. Osobno sam dobio više priliku praktično raditi, a ne naučiti. Pa sam učio na teži način. Radimo li sve ovo iz želje da naši učenici ne budu na isti način u lutanju? Čini li nas to u djelovanju iz krivih razloga? Ili je problem i u učenicima.
Jer. Kada se rodite u izobilju, teško je i zamisliti neimaštinu.
Ja znam da smo sami jednim dijelom krivi oko te šutnje jer ako niste bili bez učitelja, ne znate što u biti vaš učitelj za vas radi i što znači imati učitelja. Sjećate se onog. Da cijenimo stvari tek kad ih izgubimo.
No ovo meni govori da je potrebno poraditi i na osobnoj svijesti o životu, prilikama i obilju koje nam je dostupno. Jer ako ne iskoristimo priliku… Znate kako ide dalje
Imajte i još jednu stvar na umu. A to je odgovor na pitanje: “Koliko vam je stalo?”
Zašto da se učitelj trudi oko učenika, kada se učenik ne trudi ni oko samoga sebe.
Usui sensei nas je ovdje naučio važnu lekciju.
I kako ne bismo nagađali, pozivam vas na komunikaciju, pozivam vas da iskoristite prilike u svom životu, jer to je vaš život. Te prilike su namijenjene vama i ne zaboravite da ništa nije vječno.
Jednog dana ćete i sami biti učitelji. Stvorite sada energiju u ispravnosti koja će vam biti temelj. A toga nema u strahu i neznanju.
Stoga pitajte kad zapnete. Radite na svom životu jer nitko drugi ne može. I potrudite se da Univerzumu pošaljete poruku da vam je stalo.
Danas ponekad imam osjećaj da je meni doista stalo više nego nekim mojim učenicima. A to ne bi trebalo biti tako.
Pokrenite se. Jer tada šaljete poruku da živite. I tada u vaš život ulazi radost, a iz srca vašeg učitelja briše se tuga.
Carpe diem…
S puno ljubavi u svom srcu, voli vas vaš učitelj
/
